"MAJKA ME NAUČILA SVIM POSLOVIMA U KUĆI, ZLU NE TREBALO" Žika je danas najpoznatiji voditelj, a nekada je bio PROFESOR

Ne bi njegove reportaže bile tako dobre da ne liče na njega. Spontan, zabavan, blizak ljudima, on je "naš čovek". I dalje putuje, privatno i poslovno, a održao je i jedno veliko obećanje.

Celebrities
Autor:
"MAJKA ME NAUČILA SVIM POSLOVIMA U KUĆI, ZLU NE TREBALO" Žika je danas najpoznatiji voditelj, a nekada je bio PROFESOR
Foto: Privatna Arhiva

Živorada Nikolića ponovo gledamo svake nedelje u tri popodne na Kurir televiziji. Čuveni voditelj i promoter lepote naše zemlje, ljudi i običaja, u novoj emisiji "Sa Žikom po Srbiji" vodi nas gde smo bili i gde nismo. Ostao mu je nadimak Žika Šarenica, a nama preostaje samo da uživamo u pričama koje nam govori.

Kurir televizija je treća televizija na kojoj radite reportaže, ovaj put "Sa Žikom po Srbiji". Šta za vas znači ova emisija? - Ja sam ovaj serijal doživeo kao nagradu, kao priznanje. Tokom karijere nisam često imao prilike, a ni vremena da se bavim dokumentarnim reportažama, koje inače obožavam. To mi je i najomiljeniji format koji pogledam na televizijskim programima.

Živorad Nikolić, Žika Nikolić
foto: Privatna Arhiva

Koliko ste zadovoljni saradnjom sa Kurirovom televizijom? - Veoma. Prvo, program koji nudi veoma je dobro odabran, bar za moj ukus. Drugo, to je televizija modernog dizajna. Treće, što je čini mi se i najvažnije - ljudi su posvećeni poslu i veoma odgovorni prema saradnicima. Prenosite talente ljudi, kulturu i običaje manjih mesta još od 2005. godine. Zahvaljujući vama upoznali smo ih mnogo, gotovo tokom dve decenije. Kako se pripremate? - Na razne načine. Trudim se da uvek odem u neko mesto sa pripremljenim detaljima koje pronalazim u štampi, na internetu. Uspostavljam kontakt sa ljudima iz kraja u koji idem. Veoma je važan i neposredan kontakt sa običnim svetom. Hvala bogu, vrlo lako ćaskam i sa ljudima koje prvi put vidim. Malo džakamo... Dosta saznam tako. Pre nove emisije bili ste i kolumnista dnevnog lista Kurir. Koja je razlika između pisanog i elektronskog medija? - Lepo ste me podsetili. Pa, to je bilo lepo iskustvo. Iako su teme za kolumnu bile priče iz moje emisije - to su dve sasvim različite strane novinarskog zanata. Ja bih rekao da je pisana reč značajnija, zahtevnija i odgovornija. Televizija je zabavnija!

Živorad Nikolić, Žika Nikolić
foto: Privatna Arhiva

I dalje radite punom parom. Gde je izvor vaše energije? - Mislim da je to sve iz glave. Rad čoveka oplemenjuje i održava. Za moje godine najopasnije je da čovek mentalno i fizički zarđa. Nisam za preterivanje. Volim da radim ali i da uživam. Važno je naći balans.

U vašim emisijama prikazivane su najbolje osobine nekog mesta. Da li se dogodilo ikad nešto tužno, ružno?

- Kad smo stizali reportažnim kolima, celo selo se udruži, podigne i nastoje da pokažu svoju najlepšu stranu. Sećam se samo jednog ružnog događaja iz Mionice, pre 15-16 godina, sa čovekom koji je izgleda imao neke svoje probleme. Pojurio me je a ja sam mislio da hoće nešto važno da mi kaže. Bio je ljut, "prezubio" što kažu babe, sišao s traktora i malo me je dokačio. Sve se dobro završilo, pomogli su tamošnji ljudi.

Život vas je od profesora ruskog jezika odveo na svima poznatu stranu. Progovorite li ponekad na ruskom, zapevate, pratite ruske vesti, čitate na njihovom jeziku? - Naravno. U poslednje vreme dosta Rusa živi u Beogradu, čak i u zgradi u kojoj stanujem. Proćaskamo. Utvrđujem gradivo. Inače, jedan od motiva da studiram ruski bio je da mogu u originalu da čitam Tolstoja, Dostojevskog, Gogolja… Volim da pogledam i film a da ne moram da čitam prevod. Slušam i gledam radio i televiziju.

Živorad Nikolić, Žika Nikolić
foto: Privatna Arhiva

Polako se približavamo Uskrsu. Rođeni ste 1950. u selu Jasikovica kod Trstenika. Kako su vaši roditelji, Stanka i Mališa, proslavljali ovaj praznik? Čega se sećate? - To su divne slike mog detinjstva. Voleo sam sa majkom i sestrom Vericom da učestvujem u svemu tome. Najčešće da obezbedim materijal za farbanje jaja - ljusku crnog luka, neke trave. Dosta mašte je bilo u pripremi i obeležavanju Vaskrsa. Mesili su se se i posebni hlepčići - zečeve pamtim koji nose jaje. Kompletan obrok.

Kakvi ste bili kao dečak? Nemirni, radoznali, dobro dete?

- Kako kad. Bio sam dosta nestašan i možda sam roditeljima malo pravio probleme. Ipak, sve je bilo u granicama. Prva četiri razreda osnovne škole bio sam đak pešak, pešačio sam četiri kilometra. Ostale razrede pohađao sam u selu Lopar koje je udaljeno sedam kilometara. I tamo sam išao pešice. Družili smo se, bilo nas je mnogo, pa smo u školu išli brzo a vraćali se dugo, dok ne padne mrak.

Kako se danas u vašoj kući sprema Uskrs? Imate li mnogo gostiju ili - u krugu najbližih? - Ranije to je bilo masovnije. U vreme odrastanja dece i češćeg druženja bilo je malo bučnije. Poslednjih godina, uglavnom, držimo se najbližih i tradicionalnih vaskršnjih rituala. Tri decenije ste u braku sa suprugom Zoranom, koja je ekonomista. Šta je za vas formula ovako dugotrajne zajednice? - Teško pitanje. Dvoje se jednostavno nađu. Prilagode se. Nađu zajednički puteljak života. Život udvoje je velika filozofija. Ako uskladite interesovanja, a sačuvate slobodu - našli ste rešenje. Za život u braku je mnogo važno da se partneri razumeju i izgrade poverenje.

Živorad Nikolić, Žika Nikolić
foto: Privatna Arhiva

Iz prvog braka iz mladalačkih dana imate ćerku Ružicu. Koliko ste vezani za nju? - Ružica je danas zrela, odrasla osoba. Izgradili smo jedan normalan odnos na relaciji dete - roditelj. Često se viđamo, pomažemo. Kakvi ste u kući? Imate li vremena da se bavite nekim kućnim poslovima, za šta ste zaduženi? - Moja majka je mene naučila svim poslovima u kući. Zlu ne trebalo, kako je govorila moja Stanka. Zahvalan sam joj na tome. Umem i da skuvam, da počistim, da opeglam. Mada više volim kad to drugi urade u moje ime.

Imate li kućnog ljubimca?

- Nemam. To je velika obaveza, a kako mnogo putujem nisam hteo da obavezujem druge ukućane da se time bave. Obožavam životinje. Ovde u Beogradu na vodi, gde živim, najviše se družim sa jednim divnim psom - Leposavom. Ona se više raduje kad me vidi nego ljudima koji brinu o njoj. Ličite na čoveka domaćina. Kako se odmarate posle tolikih novih mesta i lica?

- Volim da putujem, moja Zorana i ja smo proputovali Evropu. Italiju smo prošli celu, to mi je omiljena zemlja. Tri puta sam išao na ostrvo Kapri, što mi je bila velika želja.

Kako ste osetili skupi Kapri po novčaniku?

- Ne živim ja tamo. Spremim se, pa izdržim. Šalio sam se sa ženom dok smo ispijali kafu preko puta Notr Dama na Seni jer je koštala šest evra, a u hotelu evro i po. I na Kapriju smo bili u divnom hotelu na obali gde je kafa bila deset evra. Volim takva iskustva, ne boravi čovek tamo svaki dan. To je čar susreta sa fantastičnim mestima.

Na Kapriju je živeo rimski car Tiberije, to je i rodno mesto pisca Kurcija Malapartea. Je li vas i to privuklo?

- Na Kapri sam najviše otišao zbog Maksima Gorkog. Gorki je na Kapriju boravio kako bi se malo sklonio od sovjetskih vlasti. Ali, živeo je i u Vrnjačkoj Banji, gde sam se nekad školovao i radio. Zanimalo me je da uporedim Gorkijev život na ta dva mesta. Na fakultetu sam obećao Gorkom da ću da odem na Kapri i održao sam obećanje.

Bonus video:

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs